Zen 20
- Uvod u “Zen i fizika”
- Paradoks – prvi deo
- Zen i fizika III- buđenje (prosvetlenje)
- ZEN I FIZIKA IV – Neprolazni prolaz
- Zen i fizika V – Reči nisu dovoljne
- Zen 20
- Zen 19
- Zen i fizika VI – Paradoks ponovo
- Zen i fizika 7: Vreme nikada nije bilo sigurna stvar
- Zen i fizika 8: Tišina
- Zen i fizika 9: Vreme u vodi
- Zen i fizika 10: Vreme i voda
- Zen i fizika 11: Um-neumnosti
- Zen i fizika 12: Ponovo o Umu – neumnosti
- Zen i fizika 14: Ptica Rugalica
- Zen i fizika 13: Grobar
- Zen i fizika 16: Pesma japanskog samuraja
- Zen i fizika 15: Ptica Rugalica (nastavak)
- Zen i fizika 18
- Zen i fizika 17: međuprožimanje
Evo nekoliko autorskih zen stihova koji su na neki način povezani sa fizikom, što ne znači da su samo za onu veliku većinu ljudske populacije koja voli fiziku.
Kada iz luka strela poleti
u tačku se svet skuplja,
kraj i početak ništa ne dvoji,
kraj pre početka slobodno stoji.
Kada niz spiralu vremena hitaš
ka trenutku kratkom-najkraćem,
sve veće stvari ćeš sretati,
neke druge zvezde ćeš gledati.
U ništavno malom trenutku večnosti
gusti, uzavreli prostor mogućnosti.
Ako te sreća prati stvarna,
vrelinu ćeš osetiti kako žeže,
na kaktusu čudnom-nova grana
drugi svemir polako rasteže.
U praznini bez stvari,
bez kretanja i bez Uma,
u tački svakoj, hiljade oblika
iz jednog u drugi prelazi…
I čeka.
Oblaci galaksija zemlju trenutka pokrivaju,
iza uskih kapija vremena o nama snivaju.
Iz praznine se oblik stvara,
kroz tačku zvezde
galaksije tvore.
Što je tačka manja
-zvezde su veće.
Važi i obratno.
Važi i za čoveka.
U velikoj vatri univerzum se rodi,
kroz četri dimenzije tu se brodi.
Strela je bez luka poletela,
gde je bila, gde se krila,
metu je oborila.
Središnjim prolazom je prošla
do mete je došla.
U svakoj tački sveta
bezbroj beskonačnosti čeka.
Dok se u vatri svet pekao,
dimenzije neke nije stekao.
U neprolazni prolaz zađi,
svo vreme i sav prostor sveta
u jednom pogledu pronađi.
Iza treptaja oka,
iza bljeska munje,
i još dalje od svih nula
jedne sekunde;
tamo vrtloži
dovoljno vremena
da se pet puta uništi
i pet puta Univerzum stvori.
Svaki put isti
Svaki put novi.



Hm, fizika koja inače proučava materiju, energiju i njihovu transformabilnost u prostoru i vremenu pripada istom nivou kao i sami um. Zen takodje ne izlzi izvan tih okvira, možemo reći da se bavi samim umom, i normalno je da kada se student fizike sretne sa učenjima uma ili obrnuto zaprepasti se o velikim sličnostima.
Zen nije mogao poznavati fiziku već samo način funkcionisanja uma posmatrajući ga sa jedne strane dok fizika nije mogla znati Zen budući da je posmatrala način i pravila funkcionisnja u okviru uma ali posmatrano sa druge strane.
Pa ipak, ostaje pitanje dubljeg poznavanja svega toga a to se može samo ako se posmatrač izvuče izvan okvira vlastitog uma, kao dela univerzalnog.
Postoji nekolko knjiga koje mogu dati sliku onoga o čemu govorim; Beyond the Light od Ginny Katz; On the Breath of the Gods od Ariel Tomioka; In the Company of ECK Masters od Philla Morimitzua…. a kao uvod može poslužiti knjižica Ključ Života.
Ne trebamo zaboraviti da je um samo naše orudje a ne i cilj, samo naš sluga a nikako nesme biti gospodar.
Postoji samo jedno prosvetljenje koje čoveka može dići iznad svog uma i učiniti ga gospodarem istog a to je nešto što um sam po sebi i sam od sebe ne može dati iako on sam izgleda jako “prosvetljenim” u poredjenju sa tamom ovog sveta.
Pozdrav!
From: In the Company of ECK Masters
Phil Morimitsu, In the Company of ECK Masters (Minneapolis: Eckankar, 1988), pps. 62-63
“OK. Imagine something so vast, that it keeps expanding before you, yet you keep expanding with it. It’s just out of your reach, but you keep expanding, ever outward in a sphere. You’re expanding at the speed of thought, in all directions at once. Now you exceed even the speed of thought – faster! You’ve caught up with the expansion.”
His words echoed in my being. I had caught up. But the movement stopped. The only way I could describe it, was that the whole inner universe had a bigness to it, and there was a gigantic rocking and shaking going on. But it wasn’t just me that was shaking, all of the inner universes were shaking until, when it all stopped, there was nothing . . . but wait – there was something different. I was the atmosphere, if you could call it that. There was the faint sound of the ECK [spirit], a pure but piercing single, high-pitched sound. It wove in and out, but this was different from the ECK sounds I had heard on other planes. I was this sound! At first it was almost painful – the pure piercing of It – but as I grew accustomed to It and stopped resisting It, It became soothing. My normal sight was gone. Instead I saw things by knowingness. I knew that there was a great white sheet of Light that was extending upwards at a forty-five degree angle into infinity. The Light was so pure and bright, It would have blinded all the physical universes, had it been revealed there. But I didn’t see this sheet of Light – I was it.
Wah Z’s [the guide's] voice came to me as if it were my own. “The pure worlds of Spirit!” he said, laughing. This is you. This is your true self and destiny. Never accept anything less, for to do so is to cheat yourself!”