Iako u toku dosadašnjeg školovanja nismo obrađivali lekcije koje se odnose na radioaktivnost, ja sam se ipak opredijelila za nju kao temu svog maturskog rada.

Glavni razlog izbora ove teme je moja radoznalost i mnoga neodgovorena pitanja o događaju u Černobilu 1986. godine. Zbog čega je tog nesrećnog dana toliko ljudi izgubilo život? Kako je moguće da cijeli svijet osjeti posljedice ove eksplozije koja se desila u samom Černobilu? Zašto te smrtonosne zrake ne možemo ni vidjeti ni osjetiti nego samo, nažalost, biti suočeni sa njenim posljedicama? Moja želja da saznam odgovore na ova pitanja podstakla me da se konkretnije pozabavim ovom temom.

Početak mog istraživanja predstavlja sam atom jer je on temelj radioaktivnosti. Oni predstavljaju jedan čudan svijet, veoma različit od ovog koji svakodnevno posmatramo, a njegovo upoznavanje je jako otežano time što su atomi toliko mali da ih ne možemo vidjeti golim okom. Ove osobine su već dovoljne da izazovu radoznalost čovjeka i da ga potaknu na izučavanje tog toliko čudnog svijeta. Mnogi fizičari,hemičari,filozofi i ostali radoznali ljudi su proučavali atom a značajna grupa istraživača se bavila pojavom prirodne radioaktivnosti koju koju je otkrio Anri Bekerel a ključnu ulogu imaju i Raderford, Pijer i Marija Kiri.

U toku izrade maturskog rada nailazila sam na poteškoće u pronalaženju mnogobrojne odgovarajuće literature, koja mi je neophodna za obradu ove teme. Uprkos tome, uspjela sam bar djelimično da razjasnim pojavu radioaktivnosti i da sebi smanjim broj neodgovorenih pitanja.

Kako je Anri Bekerel otkrio radioaktivne zrake?

Pojava da H-zraci izazivaju fluorescenciju navela je (1896. godine) fizičara Anri Bekerela na ideju da ispita da li materije koje jako fosforesciraju i fluoresciraju, same po sebi emituju H-zrake. Ovu zavisnost Bekerel je htio da ispita na uranovim rudama, za koje je tvrdio da stalno u mraku fluoresciraju. Sa ispitivanjima počeo je jednog oblačnog dana. Ovaj francuski naučnik je bio mrzovoljan jer nije mogao da obavi željeni eksperiment. Narednih dana bilo je sunca u izobilju i on je obavio čitavu seriju eksperimenata. Iz laboratorije svoga oca uzeo je sudić sa jednom supstancom koja jako fluorescira kada se izloži sunčevoj svjetlosti. On bi jednu fotografsku ploču dobro umotao u crnu neprovidnu hartiju sprečavajući da sunčevi zraci neposredno dopru do nje pa je ovako izlagao dejstvu sunčeve svjetlosti. Hartija je dobro štitila fotografsku ploču i poslije razvijanja nikakvi crni tragovi na njoj se nisu mogli konstatovati. Međutim kada je u toku izlaganja ploče na njoj stajala bočica sa uranovom soli, fotografska ploča je pokazivala zacrnjenje tačno na onom mjestu gdje se bočica nalazila. Time je zaključio da uranova so fluorescira pod dejstvom svjetlosti. Već se unaprijed veselio pri pomisli kako će narednoj sjednici Akademije nauka moći saopštiti rezultate o čudnovatim prodornim zracima. Bio je i mrzovoljan jer je htio da eksperiment provjeri posljednji put, a sunca kao za pakost nije bilo. Ne samo toga dana, nego ni sledećih dana sunce se nije pojavljivalo. Kišni oblaci su prekrivali nebo i fotografska ploča je, dobro umotana u crnu hartiju, ležala u fioci pisaćeg stola. Na njoj je spokojno počivala bočica sa uranovom soli. Nakon nekoliko dana sunce se pojavilo, Bekerel je otišao u laboratoriju, izvadio ploču iz mračnog pisaćeg stola i iznenadio se: na razvijenoj ploči spazio je mrlju, crnju i veću nego ikad ranije. Pade mu odjedanput na pamet da uranova so šalje ove prodorne zrake i onda kada nema fluorescencije i kada nije izložena sunčevoj svjetlosti. Da bi se uvjerio u novo otkriće ponovio je još jedanput isti postupak. Ponovo je zapazio crne mrlje tačno na mjestima na kojima su stajale bočice, a zacrnjenje je bilo srazmjerno količini uranove soli.

Zaključak je bio jasan: u prirodi postoje supstance koje odašilju iz sebe prodorne zrake. Tako su bili otkriveni prvi radioaktivni (bekerelovi) zraci a za ovo otkriće Bekerel je dobio Nobelovu nagradu.

biće nastavljeno…

[wptranslit]