Zen i fizika 17: međuprožimanje
- Uvod u “Zen i fizika”
- Paradoks – prvi deo
- Zen i fizika III- buđenje (prosvetlenje)
- ZEN I FIZIKA IV – Neprolazni prolaz
- Zen i fizika V – Reči nisu dovoljne
- Zen 20
- Zen 19
- Zen i fizika VI – Paradoks ponovo
- Zen i fizika 7: Vreme nikada nije bilo sigurna stvar
- Zen i fizika 8: Tišina
- Zen i fizika 9: Vreme u vodi
- Zen i fizika 10: Vreme i voda
- Zen i fizika 11: Um-neumnosti
- Zen i fizika 12: Ponovo o Umu – neumnosti
- Zen i fizika 14: Ptica Rugalica
- Zen i fizika 13: Grobar
- Zen i fizika 16: Pesma japanskog samuraja
- Zen i fizika 15: Ptica Rugalica (nastavak)
- Zen i fizika 18
- Zen i fizika 17: međuprožimanje
„Kula je široka i prostrana kao samo nebo. Tlo je popločano nebrojenim dragim kamenjem svih vrsta i u Kuli postoje bezbrojne palate, predvorja, prozori, stepeništa, odaje i prolazi, svi sačinjeni od sedam vrsta dragog kamenja…
A u toj Kuli, prostranoj i istančano ukrašenoj, postoji takođe stotine hiljada kula, od kojih je svaka isto tako istančano ukrašena kao i sama glavna Kula i prostrana kao ona-odnosno kao samo nebo.
I sve te kule, koje je nemoguće nabrojati, uopšte ne smetaju jedna drugoj; svaka zadržava svoje individualno postojanje u savršenom skladu sa svim ostalim; ničega tu nema što ne bi dopustilo da se jedna kula stopi sa svim ostalim pojedinačno i zajedno; tu vlada jedno stanje savršenog međuprožimanja, ali u isto vreme i savršene sređenosti.
Mladi hodočasnik, vidi sebe u svim kulama kao i u svakoj kuli ponaosob, gde je sve sadržano u jednom i gde jedno sadrži sve…“
Ništa čudno.
Valjda svi mi ovako ili slično zamišljamo beskonačnosti; mada ne treba zaboraviti da se ovde radi o „istoj“ kuli, dakle o materijalnoj formi, pa gornji stihovi gube fizičku tačnost: kule bi gravitaciono kolabirale. Ili: u okviru jednog beskonačnog univerzuma ne može postojati bezbroj beskonačnih univerzuma: zbog toga taj deo posmatrajmo kao pesničku slobodu.
Ali, gornji stihovi veoma lepo iskazuju shvatanje po kojem je „sve u jednom i jedno u svemu“, takođe lepo opisuju kako se svet vidi u probuđenom stanju svesti, kada se „čvrste granice individualnosti tope i kada nas više ne pritiska osećanje konačnosti“.
Kula u ovom odlomku predstavlja metaforu samog univerzuma, dok savršeno uzajamno stapanje njegovih delova predstavlja međuprožimanje, ali jedno suštinski dinamičko međuodnošenje koje se ne odigrava samo prostorno već i vremenski..
Stoga ništa čudno što se u ovoj poetizovanoj pričici mladi hodočasnik vidi u svakoj, ali i u svim kulama istovremeno: tako nekako zamišljamo recimo holo efekat.
Ovo je ispričano donekle i jezikom savremene fizike.
Ovo je ispričano pre više hiljada godina.
Ništa čudno.
Citat zahvaljujući, slobodno interpretiranom poslednjem delu Avatamsaka sutre, D.T. Suzukiju.














Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara
i ne odražavaju stavove urednika sajta Svet nauke.
mnogo reci…jeste sve receno ne sporim, ali razmisli o ovome (mislim da je ovo mnogo krace a isto tacno). Mi smo (svemir i mi sa njim) istovremeno sve i nista. Probaj da zamislis tako nesto ali ne koristi matematiku, samo staru dobru mastu. Upss!…napisah li istovremeno… pre ce biti svevremeno i bezvremeno, sve i nista.
@Miomir
u pravu ste: uvek je mnogo reči. Na Istoku kažu:”Ako zaista želite da izrazite istinu odbacite reči, odbacite tišinu i kažite nešto.”
To podrazumeva neku vrstu delanja-nedelanja.
Da pojasnim na jednom primeru:
Starešina manastira je birao starešinu za novi manastir postavljajući isto pitanje svim monasima: pokazavši im ćup za vodu tražio je da mu ne pominjući naziv suda tačno kažu šta je on.
Glavni kaluđer je rekao:”Pa ne može se reći da je to klonfa.”…
Kuvar je prišao ćupu, šutnuo ga i prolio vodu.
Kuvar je postao starešina novog manastira.
Toliko o rečima.
A da li smo mi svevremeno sve i ništa?
Sve i ništa dve su reči istog pojma.