CERN-MC2024

CERN Masterclass 2024

U periodu od 15. februara do 27. marta 2024. godine pod pokroviteljstvom CERN-a i grupe IPPOG (International Particle Physics Outreach Group) održaće se 20. međunarodni program “MasterClasses – Hands on Particle Physics” (MC2024). U ...
skolaPMN

Otvaranje Škole prirodno-matematičkih nauka u Nišu

U subotu, 18. novembra na Prirodno-matematičkom fakultetu u Nišu počinje Škola prirodno-matematičkih nauka. Ovu školu namenjenu učenicima 7. i 8. razreda osnovne i svih razreda srednje škole ove godine po ...
biosignatureNajava

Astrobiologija i astronomsko posmatranje povodom Noći istraživača

Povodom predstojeće Evropske noći istraživača AD "Alfa" i Departman za fiziku PMF-a u Nišu organizuju naučno-popularno predavanje (četvrtak, 28. septembar) i teleskopsko posmatranje (petak, 29. septembar).Jedno od kanonskih pitanja astrobiologije ...
Perseid Meteors over Mount Shasta

Letnji vatromet u epizodi Perseidi 2023

Svake vedre noći, ako odete negde daleko od svetla grada i ako ste dovoljno strpljivi možete da vidite nekoliko meteora svakog sata. Međutim, svake godine u vreme Nisville Jazz festivala, ...
Unearthed-SuperMoon-1611-1-web

Dva (plava) Supermeseca u avgustu 2023. godine

Ako sutra uveče pogledate u nebo videćete Supermesec, najveći Mesec u mnogo godina! Bićete svedok spektakularnog prizora kakav se retko viđa na nebu, pun Mesec će biti ogroman, najveći koji ...
kvark-kvazar

Od kvarka do kvazara - uz mnogo astrofizike i malo matematike u Maju mesecu matematike u Nišu

Obeležavanje Maja meseca matematike, u organizaciji Departmana za matematiku PMF-a u Nišu nastavlja se u petak, 26. maja, od 17:00 h, u amfiteatru Prirodno-matematičkog fakulteta u Nišu sa tri nova ...
Slika dana: Mesec u polusenci [18.10.2013]

Pomračenje Meseca polusenkom (5. maj 2023)

Za ovaj petak (5. maj) nebeska mehanika “pripremila” je pomračenje Meseca, Međutim, ovo pomračenje značajno će se razlikovati od onih atraktivnih delimičnih i totalnih pomračenja Meseca koja smo posmatrali tokom ...
slika2

Нобелова награда за физику 2022. године

Аутор: проф. др Мирољуб Дугић(Институт за физику, Природно-математички факултет, Универзитет у Крагујевцу)Нобелову награду за физику за 2022. годину поделила су тројица експерименталних физичара за област заснивања квантне механике, Ален Аспе ...
CometZtf_Hernandez_960

Kometa C/2022 E3 (ZTF)

Ako ste tokom prethodnih par meseci bili totalno izolovani od vesti ili toliko ne volite vesti iz astronomije da čim ih čujete menjate sajt/TV kanal/radio stanicu onda verovatno niste čuli ...
solar-eclipse

Delimično pomračenje Sunca (25. oktobar 2022)

Još tačno deset dana deli nas do predstojećeg delimičnog pomračenja Sunca koje će biti vidljivo iz Srbije. Pomračenje Sunca za mnoge je verovatno najznačajnija i najazanimljivija pojava koju možemo da ...
kosmicke-litice

Džejms Veb Teleskop - prve fotografije

Odavno je "Svet nauke" otišao u zimski... letnji... višegodišnji san i teško ga je probuditi ali neki događaji u nauci su toliko značajni da mogu da predstavljaju prekretnicu u budućem ...
800px-Benjamin_Franklin_1767

Bendžamin Frenklin (1706 - 1790)

Na današnji dan, 17. januara, 1706. godine, u Bostonu (Masačusets, SAD), rođen je Benžamin Frenklin (Benjamin Franklin), američki naučnik i političar, borac za ljudska prava, učesnik u Američkom ratu za ...
1280px-ALH84001_structures

Meteorit sa Marsa ALH84001

Najpoznatiji meteorit sa Marsa otkriven je 27. decembra 1984. godine na Antarktiku.Ovaj meteorit nosi oznaku ALH84001 i otkriven je u oblasti Allan Hills, grupi brda na Antarktiku. Pronašao ga tim ...
Slika dana: Galileo Galilej i teleskop [25.08.2014]

Prvi teleskop

Galileo Galilej i prvi teleskop (izvor: Physics Today)Na današnji dan 1609. godine Galileo Galilej predstavio je "prvi teleskop" Leonardu Donatu, vladaru Venecije, i njegovim savetnicima. Galileo Galilej napravio je ovaj ...
apolo11-pre-poletanja

52 godine od Malog koraka za čoveka - Apolo 11

Na današnji dan, pre tačno 52 godine, 20. jula 1969. godine čovek je prvi sleteo na površinu drugog nebeskog tela.Oko šest sati pre “malog koraka za čoveka, ali velikog za čovečanstvo” dvočlana posada ...
yuri_gagarin_01

Juri Gagarin - 60 godina od prvog leta u svemir

Pre tačno 60 godina, 12. aprila 1961. godine oko 9 sati po Moskovskom vremenu, raketa Vostok 1 poletela je ka svemiru. U raketi je sedeo Juri Gagarin koji je nekoliko minuta kasnije postao prvi čovek u ...
ada_lovelace_portrait

Rođendan Ejde King Lavlejs - prve programerke

Samo dan kasnije ali i mnogo godina pre rođenja Grejs Hoper, na današnji dan, 10. decembra 1815. godine rođena je Ejda King Lavlejs (Ada Lovelace), ćerka čuvenog engleskog pesnika Lorda Bajrona, ...
Grace-Hopper

Grejs Hoper: do ratne mornarice do kompajlera i buba

Kada govorimo o IT sektoru, matematici i vojsci verovatno nam prva asocijacija budu muškarci. Međutim, tu sliku menja žena rođena na današnji dan, 9. decembra 1906. godine u Njujorku. Doktorirala ...
kupola-atomske-bombe

Dan kada je eksplodirala prva atomska bomba

Pre tačno 75 godine, tačnije 6. avgusta 1945. američki avion bombarder bacio je jednu jedinu bombu na japanski grad. Taj grad bila je Hirošima, a posledice te bombe pamtiće generacije ...
530px-palebluedot

30 godina Plave tačke u beskraju i Porodičnog portreta

Šta mislite šta je ovo na slici? Ne znate? …  Ova svetla tačka je Zemlja, naša planeta. Generacije ljudi, hiljadama godina žive na toj svetloj tački, sve što ste ikada… nalazi se na njoj…A fotografije je ...
planeta-vlasina

Planeta Vlasina oko zvezde Morave

Povodom jubileja koji ove godine obeležava Međunarodna astronomska unija (MAU), 100 godina od svog osnivanja, sve zemlje članice MAU su imale jedinstvenu priliku da kumuju imenu jednoj od novootkrivenih planeta ...
sunbathing

Sunčanje i/ili zdravlje? Izaberite sami!

Sunce, taj žuti disk koji svakoga dana putuje po plavom nebeskom svodu, je samo jedna od nekoliko milijardi zvezda rasutih svuda po praznom prostoru svemira. Ono je jedna sasvim obična ...
davinci

Leonardo da Vinči: Umetnik. Naučnik. Pronalazač.

Pišu: Jovana Savić i Jovana Stanimirović“Onaj ko isključivo ceni praksu bez teorije je poput moreplovca koji se ukrca na brod bez kormila i kompasa, ne znajući kuda se plovi.” - ...
crna-rupa-prva

Prva fotografija crne rupe!

Već nekoliko decenija, a može se reći i vekova, crne rupe privlače ogromnu pažnju kako naučnika tako i javnosti, kroz popularne tekstove, različite ideje i SF romane i (visokobudžetne) filmove.Do ...
dositej-obradovic

Dositej Obradović – srpski prosvetitelj i reformator

„Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce!“Dositej ObradovićNa današnji dan 28. marta 1811. godine u Beogradu je umro najveći srpski prosvetitelj i reformator – Dositej Obradović. Sahranjen je ...

Nepoverenje javnosti i pojava nasilja povezanog sa epidemijama – uzroci i istorijske paralele

Na sam pomen pojma epidemija, svaki čovek oseti blagu nelagodu. A kada se radi o epidemijama bolesti koje se karakterišu visokom stopom smrtnosti, neretko dolazi i do panike među stanovništvom. Ovaj tekst pokušava da ukaže na faktore koji pogoduju širenju panike, kao i da ukaže na ulogu državnih i medicinskih institucija u sprečavanju iste.

U tri zapadnoafričke zemlje koje su pre nekoliko godina najviše bile pogođene izbijanjem bolesti ebole (EVD), otpor stanovništva merama javnog zdravlja doprineo je početnom ubrzanju i trajanju epidemije u ovom regionu. Kako objasniti ovaj otpor? Poređenje ove sa nekim ranijim epidemijama, kao na primer sa epidemijom kolere u Evropi u 19. veku pokazuje da ovakve reakcije nisu poznate samo u novijoj istoriji i nisu karakteristične samo za Afriku.

Nepoverenje javnosti i pojava nasilja povezanog sa epidemijama – uzroci i istorijske paralele 1
Virus ebola, pod mikroskopom (credits: MyVMC)

Ebola ili bolest virusa ebola (EVD) jedna je od četiri po život opasne karantinske hemoragične groznice, sa velikom smrtnošću obolelih. Tri zapadnoafričke države koje su najviše bile pogođene epidemijom ebole bile su Liberija, Sijera Leone i Gvineja. U njima je došlo do erupcije nasilja, počevši od kamenovanja vozila Crvenog krsta pa do masakra u kome je stradalo osam osoba. Pozadina ovog nasilja leži u uzrocima dubokog nepoverenja izazvanog kod lokalnog stanovništva – greškama u komunikaciji, nedostatku saradnje sa lokalnim zajednicama, negativnom publicitetu i napetim odnosima između lokalnog stanovništva, državnog rukovodstva i stranih agencija. Ovo nepoverenje i nasilje su doveli do skrivanja obolelih, nebezbednih načina sahranjivanja, dezorganizacije u klinikama, prilikom sahranjivanja i uopšte u celom zdravstvenom sistemu. Ovi faktori su doprineli naglom širenju i dugom trajanju epidemije.

Nepoverenje javnosti i pojava nasilja povezanog sa epidemijama – uzroci i istorijske paralele 2
3D model virusa ebola (credits: visual-science.com)

Nasilni otpor kontroli ebole je posebno bio izražen u Gvineji, ali je epizoda nasilja bilo i u Sijera Leoneu i Liberiji. Sledi nekoliko primera iz Gvineje: u Masenti je 5. aprila 2014. godine napadnuta prva EDV klinika uspostavljena nedelju dana pre toga. Demonstranti su tvrdili da ebola ne postoji ili da je namerno proširena od spolja. U gradu Nzerekore desio se takođe napad na EDV kliniku koji je za posledicu imao dvadeset dvoje povređenih. U julu su stanovnici jednog sela blokirali puteve, napadali automobile državnih zvaničnika i Lekara bez granica, prevrćući ih i zamahivajući mačetama na ljude koji su bili u njima. Šesnaestog septembra u Vomi desila se najveća svirepost, kada je osam članova visoke delegacije doktora, političara i novinara ubijeno, a njihova tela bačena u septičku jamu. Samo u Gvineji u poslednjih šest meseci 2014. godine prijavljivano je u proseku oko desetak napada mesečno na volontere Crvenog krsta.

Nepoverenje javnosti i pojava nasilja povezanog sa epidemijama – uzroci i istorijske paralele 3
Ebola u Gvineji, 20. jun 2014. (credits: CDC/VSPB)

Ovakvi primeri mogu navesti na zaključak da se radi o agresivnim, iracionalnim ljudima, koji se opiru merama zdravstvenih radnika i državnih službi, kojima je jedini cilj da pomognu ugroženim ljudima. Ali pre donošenja bilo kakvog zaključka treba odgovoriti na nekoliko pitanja: Kako objasniti ovaj otpor? Kako su stanovnici Zapadne Afrike razumeli ove akcije? Da li su ovakve reakcije na epidemije nešto novo, specifično samo za ebolu ili Afriku? Da li u istoriji postoje slični slučajevi koji nam mogu pomoći da razumemo načine na koje određene virusne bolesti izazivaju konflikte i nasilje u vreme epidemija.

Paralele između bolesti ebola virusa i kolere

Sumnjičavost i nasilje upereno ka zdravstvenim radnicima u vreme epidemija nije karakteristično samo za Afriku, ebolu ili bližu prošlost. Istorijski zapisi jasno pokazuju da pojedine bolesti, koje se brzo šire ili koje karakteriše visoka stopa mortaliteta, kao što su bile žuta groznica u 19. veku u Americi ili španska groznica 1918-1919. godine globalno, nose sa sobom potencijalne socijalne toksine. Evropska istorija beleži nasilje povezano sa epidemijom kolere i to ne samo tokom prve panevropske ture 30-ih godina 19. veka. U Italiji i Rusiji na primer, ovo nasilje se nastavilo i u 20. veku, pa je čak došlo i do porasta broja revoltiranih stanovnika.

Nepoverenje javnosti i pojava nasilja povezanog sa epidemijama – uzroci i istorijske paralele 4
Obaveštenje u Nju Jorku, 1832. godina, sa savetima koji pokazuju koliko je razumevanje bolesti bilo loše (credits: Wikipedia)

Pojedini komentari i protestni slogani koji su se mogli čuti u Africi, kao što su „Ebola je laž!“ i „Ko ovde dođe (u bolnicu), živ ne izlazi!“ podsećaju na uzvike koji su se čuli u vreme dok je kolera besnela po Evropi. Čak i pored toga što se u slučaju ebole radi o virusu, dok je koleru izazvala bakterija, sličnosti između njih su zapanjujuće. Kod obe bolesti glavni simptomi su dijareja i povraćanje koji prouzrokuju brzu dehidrataciju organizma. Takođe, obe se odlikuju izuzetno visokom stopom smrtnosti od oko 50 procenata. Pri tom, treba napomenuti da je nivo nasilja i destrukcije u Evropi bio daleko veći od onog nedavno viđenog u Africi.

U prvom panevropskom talasu kolere u tridesetim godinama 19. veka, pobuna se širila duž istočne i zapadne Evrope, od Sicilije do Baltičkog regiona, od centralne Rusije do Irske i preko Atlantika do gradova Severne i Južne Amerike. Ni jedna epidemija do sada nije prouzrokovala toliko nasilje prema medicinskom osoblju od kolere, što je uključivalo ubistva lekara, hirurga, farmaceuta i medicinskih sestara, kao i rušenje bolnica i uništavanje medicinske opreme.

Uprkos izrazitim razlikama u kulturama, ekonomiji i sistemima vladavine, sadržaj i karakter teorija zavera koje su se odnosile na koleru, nepoverenje i mete pobunjenih ljudi su svuda bili jezivo slični. Bez obzira što u to vreme nije postojala nikakva direktna komunikacija između demonstranata u Njujorku i onih u selima azijskog dela Rusije, slični uslovi su bili pokretači na stotine pobuna. Na primer, u Italiji je 1911. godine, tokom poslednjeg velikog talasa kolere izbilo preko dvadeset nereda u kojima su učestvovali radnici, poljoprivrednici, ribari, žene i deca, obrazujući rulje koje su jurišale da spale bolnice, gradske većnice i ostale državne zgrade, da ubiju lekare, farmaceute, gradonačelnike, vojne zapovednike i karabinjere. Kao i u nedavnim slučajevima zabeleženim u toku trajanja epidemije ebole, oni su želeli da odbrane sebe, svoje rođake i komšije od izmišljene državne zavere koju su navodno doktori izvršavali, a čiji je cilj bio da se otruje narod. Drugim rečima, smatralo se da se radi o „saradnji elita i medicinskih stručnjaka na štetu siromašnih“.

Međutim, kao i u slučaju epidemije ebole u Africi od pre nekoliko godina, i u slučaju kolere se reakcije demonstranata i motivi za pobunu ne mogu u potpunosti okarakterisati kao „iracionalni“. Na primer, u Italiji je dolazilo do pobuna koje su bile usmerene protiv nekompetentnosti i neodgovornosti državnih službi koje godinama nisu ispunjavale obećanja data u vezi unapređenja sanitarnih uslova i infrastrukture. U nekim drugim zemljama, kao na primer u SAD, Francuskoj i Velikoj Britaniji, nemira više nije bilo nakon 1832. godine iz razloga što su one bile uspešnije u ublažavanju nepoverenja i klasnih tenzija izazvanih haosom kolere. Na primer, donošenje dokumenta „Anatomy Act“ 1832. godine od strane britanske države bilo je usmereno ka smanjenju neracionalnog straha siromašnih da kolera predstavlja nameru države da ih ubije kako bi obezbedila dovoljno leševa za novoosnovane škole anatomije.

Jedna od hipoteza tvrdi da su za dugo trajanje pobuna u Istočnoj Evropi odgovorne nemilosrdna intervencija države i drastična karantinska regulacija. Ali u nekim drugim zemljama kao što su Španija, Portugal i Italija, pogotovo u periodu od 1860. pa do kraja stoleća, razlog za izbijanje nemira bio je upravo suprotan: nespremnost države da nametne karantine.

Razumevanje otpora u Liberiji

U Liberiji su zabeležene različite forme otpora prema merama nadzora, karantina, izolacije i lečenja, kao na primer: negiranje postojanja bolesti, širenje glasina da je ebola poslata iz inostranstva otrovanom hranom, da je šire NVO ili vlada da bi na taj način zaradile novac, da NVO uzimaju organe žrtava ebole i prodaju ih, da belci žele time da spreče lov na majmune i sl. Kao rezultat svega toga, u nekoliko slučajeva u Liberiji u poslednjih šest meseci 2014. godine odbijeni su izvršavanje karantinske regulative i izveštavanje o broju obolelih, obavljane su nesigurne prakse sahranjivanja i na kraju, došlo je i do napada na medicinsko osoblje i zdravstvene ustanove.

Ovakav otpor društva prema merama regulacije propisanim nakon izbijanja epidemije mora biti analiziran u kontekstu. Pred kraj 2014. godine, nakon što je epidemija dostigla svoj vrhunac, vlada je predstavila novu politiku za praćenje i otkrivanje novih slučajeva. Na stotine građana je bilo primorano da ostane u kućnom karantinu, bez adekvatne količine hrane i vode, pa su mnogi od njih bili primorani da prekrše karantin da bi obavili bazične nabavke kako bi mogli da prežive. Uslovi u kojima su se nalazili su takođe bili neadekvatni, što se uglavnom odnosilo na premalo prostora, nedostatak bazičnih sanitarnih uslova i tekuće vode. Tome treba dodati i konstantan strah da bi se kod nekog člana porodice ili kod sebe samog mogli razviti simptomi bolesti koju samo nekolicina preživi.

Osim ovoga, nedovoljna osetljivost dela vlasti i zdravstvenih službi su još više pogoršale situaciju. Na primer, na vrhuncu epidemije, kada su ambulantna kola odvozila obolele ili one kod kojih se sumnjalo na bolest u jedinice za lečenje obolelih od ebole (Ebola Treatment Units – ETUs), nadležni su vrlo retko informisali porodice gde su njihovi najbliži smešteni i da li su testovi pokazali pozitivne rezultate na prisustvo virusa. Čak se išlo dotle da porodice uopšte nisu obaveštavane da li su njihovi voljeni preživeli ili umrli, što je dovelo do toga da lokalno stanovništvo počinje da veruje kako pacijenti jednostavno „ispare iz jedinica za lečenje“. Zbog toga su ovi centri u očima javnosti postali neka vrsta kampova smrti iz kojih se niko ne vraća živ. Čak su se ubrzo proširile glasine da žrtve ne umiru od ebole već da bivaju ubijene da bi se uzela njihova krv i organi. Ovakve priče su veoma slične onima u toku pobuna u vreme epidemije kolere u Evropi, pogotovo 1832. na britanskim ostrvima, gde su bolnice smatrane klanicama za proizvodnju tela za vežbu studentima medicine. Kao posledica ovakvih glasina, ljudi su prestali da prijavljuju obolele iz svojih porodica, a one koji bi umrli, sahranjivali bi tajno. Ovakve sahrane su najčešće bile nesigurne i time okidači novih infekcija. Takođe, primoravanje ljudi na izvršavanje „bezbednih“ načina sahranjivanja kosilo se sa religioznim i tradicionalnim verovanjima i običajima. Mesta gde su, shodno propisima, spaljivali umrle morala su da budu obezbeđena od strane vojske i policije. Uz sve to, javile su se i optužbe na račun vlasti da finansijsko stanje i socijalne konekcije određuju ko će biti kremiran, a ko sahranjen. Slično se dešavalo i u Evropi u doba kolere kada je takođe bilo zabranjeno tradicionalno sahranjivanje, a posebno običaj bdenja. Prisilno nametanje ovih regulacija i tada je dovelo do skrivanja obolelih i prouzrokovalo široko rasprostranjene nemire među imigrantima u Bristolu, Londonu, Liverpulu, Glazgovu, Edinburgu, Njujorku i drugim gradovima u vreme prvog talasa kolere. Slične mere imale su slične posledice u azijskom delu Rusije, Istočnoj Evropi, Iberijskom poluostrvu i Italiji, s tim što je u ovim zemljama neosetljivost vlasti potrajala duže vreme.

Ako se vratimo na Liberiju, imajući u vidu pojedine mere vlade, neosetljivost sa kojom su iste sprovedene, nedostatak podrške i sličnost sa evropskim iskustvom od ranije, pravo je čudo što nije došlo do pobune širih razmera. Nasuprot tome, najveći deo stanovništva Liberije je sarađivao sa zdravstvenim timovima.

Angažovanje zajednice

Antropolozi preporučuju da u budućnosti društva pogođena epidemijama moraju biti ohrabrena da što više učestvuju u medicinskom odgovoru na istu i da stanovništvo treba da bude smatrano saveznikom, a ne neprijateljem. U nedavnim slučajevima epidemija zahtevano je isto to: mere zaštite javnog zdravlja deluju samo onda kada nadležni imaju sluha za pogođeno stanovništvo i kada ih uključuju u rešavanje problema, ne na paternalistički način, već omogućavajući da se razvije poverenje u zdravstveni sistem. Zbog toga je Svetska zdravstvena organizacija (WHO) bila prva organizacija koja je u tim za sprečavanje širenja ebole uključila i antropologe, jer se prepoznalo da se širenje epidemija može uspešno sprečiti ne samo uvažavanjem bio-medicinske već i socijalno-kulturološke perspektive.

Nepoverenje javnosti i pojava nasilja povezanog sa epidemijama – uzroci i istorijske paralele 5
Javna demonstracija načina reagovanja specijalnih timova u slučaju pojavljivanja ebole, Sijera Leone, 2015 (credits: WHO)

Evropska iskustva iz prošlosti, zajedno sa skorašnjim događajima u Zapadnoj Africi treba da budu lekcija za današnje nosioce vlasti u svim državama. Prvo, državni autoriteti i zdravstveni radnici moraju biti svesni toga da pojedine bolesti imaju mnogo veći potencijal da budu varnica za širenje nepoverenja među stanovništvom i okidači nasilja od drugih, a posebno one sa visokim stopama smrtnosti. Drugo, odgovoran sistem javnog zdravlja mora pažljivo da ispregovara bezbedne načine sahranjivanja ili kremacije koji su podjednako važni ljudima u svim delovima sveta. Regulacija ovih pitanja bez uključivanja pogođene lokalne zajednice ne samo da predstavlja okidač za otpor, nepoverenje i nasilje već dovodi i do podsticanja širenja epidemije sa mogućim totalnim izmicanjem kontroli što povećava patnju svih aktera i broj žrtava.

Izvor: Cohn S, Kutalek R. Historical Parallels, Ebola Virus Desease and Cholera: Understanding Community Distrust and Social Violence with Epidemics. PLOS Currents Outbreaks. 2016 Jan 26. Edition 1

One Response
  1. avatar 17.02.2019.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.