Sat za našu planetu 2011
Danas, 26. marta između 20:30 i 21:30h po lokalnim vremenu, u celom svetu organizuje se akcija “Sat za našu planetu” (Earth hour). Cilj ove akcije je da simboličnim gašenjem svetla u trajanju od 60 minuta podseti na probleme globalnog zagrevanja sa kojima se suočava naša civilizacija i pokrene ljude da razmišljaju o sprečavanju i rešavanju tih problema.
Gašenje svetla na sat vremena neće uticati na naše živote, ovim neće biti ostvarena ni ušteda energije ali mrak će možda pokrenuti ljude da razmisle o klimi, o raspipanju energije i zagađenju prirode. U milionima učesnika i posmatrača pojaviće se sigurno i oni koji će razmišljati i raditi posle tih 60 minuta i jednoga dana ideje će postati stvarnost.
Akcija Sat za našu planetu prvi put je organizovao Svetski fond za prirodu (WWF) u Sidneju 2007. godine. U toj prvoj akciji učestvovalo je oko 2 miliona pojedinaca i 2000 firmi koji su ugasili svetlo na sat vremena. Već sledeće godine akcija je postala globalna – učestvovalo je 50 miliona ljudi iz 35 zemalja. Te 2008. godine svetla su ugašena na poznatom mostu i Sidneju, Koloseumu u Rimu, CN tornju u Torontu, Golden Gejt mostu u San Francisku. Godine 2009. broj učesnika prešao je 100 miliona, svetla su ugašena u više od 4000 gradova u 88 država. Svaka godina donosila je novi rekord, pa ni 2010. nije bila izuzetak. Prošle godine, 27. marta, akcija Earh Hour realizovana je u 128 država.
Danas će ovaj rekord biti oboren. Ove godine u akciji Sat za našu planetu učestvovati 130 država, a organizatori su smislili nešto novo. Cilj ove akcije, koja se organizuje pod sloganom “Ove godine idemo dalje 60+”, je da mrak traje duže i da se ljudi češće sete planete i problema sa klimom i energijom.
U Srbiji akciji se pridružilo 40 gradova gde će u 20:30h biti ugašena neka ulična rasveta i svetla na stambenim i poslovnim objektima.
















Laži nauke o zaštiti okoline
Eksploatacija putem iscrpljivanja resursa, oduzimanja privatne imovine za javne potrebe te stvaranja i održavanja sistema ropskih uslova rada ima razoran uticaj na lokalno stanovništvo i na okolinu u kontinentalnim razmerama. Stoga je eksploatatorima suštinski bitno da svoje zločine prekriju velom stručne analize, izgovarajući se potrebom političkog razvoja. Ovde je na ceni klasa servilnih intelektualaca sastavljena od naučnika i konsultanata na polju očuvanja okoline.
Naučnici iz oblasti zaštite okolina naivno i svesno sarađuju s korporacijskim i finansijskim nadri-advokatima, glavnim medijima, političarima te državnim i međunarodnim birokratima kako bi zamaskirali prave probleme, tako da bi odabranoj eliti na vlasti stvorili prilike za sticanje profita. Sledi nekoliko značajnih primera konkretnih slučajeva:
• Freon i ozon
Znate li za ikoga ko je umro zbog rupe u ozonskom omotaču? Montrealski protokol iz 1987. kojim se zabranjuje upotreba klorofluorougljenika (CFC-a) smatra se školskim primerom gde su nauka i odgovorno upravljanje doprineli donošenju prekretničkog sporazuma u korist Zemlje i svih njenih stanovnika. Ali, koliko se često tako nešto događa?
Otprilike u vreme kada je isticao DuPontov patent na Freon™ – najraširenije rashladno sredstvo s CFC-om na svetu – glavni su se mediji počeli baviti zakučastim naučnim opažanjima i hipotezama o koncentraciji ozona u gornjim slojevima atmosfere u blizini Zemljinih polova. Digla se međunarodna halabuka kojom je CFC kriminalizovan te je DuPont razvio i patentirao drugačije rashladno sredstvo koje je vrlo brzo dobilo zeleno svetlo za upotrebu.
Godine 1995. Nobelova nagrada za hemiju dodeljena je za laboratorijsku demonstraciju kojom se pokazuje kako CFC može iscrpsti ozon u simuliranim atmosferskim uslovima. Godine 2007. ukazano je na moguće ozbiljnije manjkavosti gorespomenutog rada, zbog njegovog precenjivanja stope proređivanja ozona u određenom redu veličine, čime se osporava predloženi mehanizam iscrpljivanja ozona pod uticajem CFC-a.3 Ne moramo ni spominjati činjenicu da je svaki laboratorijski eksperiment ponešto drugačiji od stvarnog stanja gornjih slojeva atmosfere… Postavlja se logično pitanje: Jesu li Nobelovu nagradu ukaljali mediji i lobiranje posebnih interesnih grupa?
Ali stvari postaju još zanimljivije. Pokazalo se da DuPontovo zamenjeno rashladno sredstvo, nimalo iznenađujuće, nije tako inertno kao što je to bio freon. Ono, zbog toga, nagriza komponente rashladnog ciklusa hladnjaka mnogo brže. I dok su kućni hladnjaci i zamrzivači ranije trajali ‘večno’, sada se istroše za otprilike osam godina. Time je došlo do katastrofalnog povećanja količine krupnijih kućnih aparata bačenih na odlagališta otpada širom Severne Amerike, što je podstaknuto ‘zelenom’ propagandom za uvođenje navodno efikasnih novih aparata u vezi sa potrošnjom električne struje, u uslovima „zatvorenih vrata” (nulte upotrebe).
Osim toga, pomanitalo nas uveravaju da je izlaganje suncu opasno, a UV indeks podstiče naš strah od raka i našu zavisnost o medicinskom establišmentu. Stoga se pojavila nova industrija sredstava protiv ‘štetnog’ uticaja sunca koja podseća na savez za zaštitu od vampira. Naravno, hemičari s najpoznatijih univerziteta tragaju za tom savršenom molekulom blokiranja štetnog sunčevog zračenja koju bi patentirala Velika farmacija. Predviđam da će, čim se to dogodi, doći do bujice medijskih intervjua sa stručnjacima za rak kože…
• Kisele kiše i severne šume
Tokom 1970-ih padale su kisele kiše, a hiljade naučnika širom sveta (sa severne polusvere) proučavalo je taj „najpreči ekološki problem na planeti”. Severne šume čine najveći ekosistem na Zemlji, a hiljade tamošnjih jezera navodno uništava kiselina s neba.
Postrojenja pokretana izgaranjem ugljena izbacivala su sulfide u atmosferu, što je dovelo do kiselosti kiša. Iznešena je pretpostavka da kisele kiše čine kiselim (acidoznim) tlo unutar severnih šuma, ali acidifikaciju je bilo praktično nemoguće otkriti. Besprekorno čista jezera u srcu nacionalnih parkova proučavana su decenijama u pokušaju da se otkrije statistički značajna acidifikacija.
U međuvremenu, jezera i njihova razvođa uništavani su od strane: industrije letnjikovaca, poljoprivrede, šumarstva, rudnika, preteranog ribolova i turizma. Nije proučavan niti razotkrivan niti jedan od primera lokalnog i regionalnog uništavanja krajolika. Umesto toga, naučnici su okrenuli pogled prema dalekim termoelektranama na ugalj i prema atmosferskoj distribuciji čestica te su postulirali hemijske reakcije u kapima kiše. Jedna je studija pokazala da je mrest određene vrste riba iz akvarijuma izuzetno osetljiv na aciditet. Pisani su dugački osvrti na ravnotežu i prenos kationa, a pažnja je, s uništavanja na tlu, skrenuta prema razvodnjenom problemu atmosferske hemije kao posledice industrijalizacije i napretka, a ne delovanja utvrdivih eksploatatora.
Kao fizičar i geo-naučnik koji se preokrenuo u naučnika na polju zaštite okoline lično sam pročitao gotovo svaki pojedini naučni esej o kiselim kišama i nisam mogao pronaći niti jedan primer očitanog a negativnog uticaja kiselih kiša na jezera ili šume.
Po mom mišljenju, a suprotno tvrdnjama naučnih autora, istraživanje kiselih kiša pokazuje da problem ni u kojem slučaju ne leži u kiselim kišama.
Ovaj model zataškavanja eksploatacije koordiniran od strane elite ponovo će biti upotrebljen u još većim razmerima samo nekoliko decenija kasnije u slučaju globalnog zatopljenja čiji je navodni uzročnik čovek.
• Globalno zagrevanje kao pretnja čovečanstvu
U februaru 2007. – gotovo tri godine pre negoli je takozvanim skandalom ‘ Climategate ‘ iz novembra 2009. probušen medijski balon kojim je javno mnenje usmereno ka prihvatanju tzv. „cap and trade” programa za smanjivanje emisija ugljičnog dioksida, zatim ka izdavanju dozvola za ispuštanje ugljenog dioksida, a s čime je povezana finansijska uspešnost (merena u trilionima dolara), i do čega još uvek može doći – u jednom sam eseju razotkrio prevaru s kooptiranjem globalnog zagrevanja. 4 Učinio sam to i u jednom intervjuu 5, takođe i u prethodnim esejima 4), a gore spomenuti esej Alexander Cockburn –a je, pišući u časopisu The Nation, nazvao „jednim od najboljih eseja o mitu efekta staklenika iz leve perspektive”.6
David F. Noble-a moj je esej podstaknuo da istraži to pitanje i napiše članak pod nazivom „Korporacijski klimatski prevrat” („The Corporate Climate Coup”) u kojem obelodanjuje kako su mediji prigrlili čitavu stvar nakon što je finansijski sektor otkrio dotad nezabeležene mogućnosti za sticanje dobiti koje bi predstavljao pomak ka ‘zelenoj’ opciji.7
Sledi par uvodnih odlomaka iz mog eseja „Globalno zagrevanje: igra istine” („Global Warming: Truth or Dare?”)4:
„Takođe tvrdim da postoji jaka društvena, institucijska i psihološka motivacija za stvaranje i održavanje mita o prevladavajućoj opasnosti od globalnog zagrejavanja (ukratko, mita o globalnom zagrevanju). Takvu motivaciju opisujem u smislu funkcionisanja naučne profesije i globalne korporacijske i finansijske mreže te njenog odraza na vladajuće strukture…
…Uveren sam da daleko najdestruktivniju silu na planeti čine moću opijeni finansijeri i profitom motivisane korporacije i njihovi karteli poduprti vojnom silom; i da je mit o globalnom zagrevanju varka koja pridonosi skrivanju te istine. Po mojem mišljenju, aktivisti koji (koristeći svaki izgovor) pothranjuju mit o globalnom zagrevanju, praktično su ko-optirani ili, u najboljem slučaju, neutralizovani.”
U ostalim odlomcima iz tog eseja piše i ovo:
„Naučnici iz oblasti ekologije i državne agencije dobijaju sredstva za proučavanje i posmatranje problema koji ne ugrožavaju korporacijske i finansijske interese. Stoga ne čudi da uništavanje kontinentalnih razmera uzrokovano eksploatacijom resursa napadaju iz prikrajka, odnosno iz vizure ugljenog dioksida. Glavni nedostatak ove strategije je to da gladno čudovište ne možete obuzdavati zahtevajući od njega da toliko ne sere…
…Globalno zagrevanje isključivo je izmišljen problem srednjeg staleža razvijenih zemalja. Niko se drugi ne zamara globalnim zagrevanjem. Eksploatisane fabričke radnike u zemljama Trećeg sveta ne zanima globalno zagrevanje. Genetski deformisanu decu u Iraku pod uticajem osiromašenog uranijuma ne zanima globalno zagrevanje. Desetkovanom domorodačkom stanovništvu širom sveta globalno zagrevanje takođe ne znači ništa, osim što možda predstavlja onu solidarnost kakvu smo mi kadri pružiti…
…Ovde se ne radi o ograničenim resursima. [Novčani iznos potrošen svake godine na hranu za kućne ljubimce u SAD-u i Evropi jednak je dodatnom iznosu potrebnom za pružanje osnovne zdravstvene nege i hrane za sve ljude u siromašnim zemljama, uz popriličnu količinu novca koji bi pritom preostao; iz UN-ovog Izveštaja o ljudskom razvoju, 1999.] Radi se o eksploataciji, ugnjetavanju, rasizmu, moći i pohlepi. Ekonomska, ljudska i životinjska pravda donosi ekonomsku održivost koja se, pak, uvek zasniva na obnovljivim resursim. Priznavanjem temeljnih prava domorodačkog stanovništva automatski se menja iskorištavanje resursa i čuvaju se prirodna staništa. Onemogućavanjem imperijalističkih ratova i intervencija automatski se obuzdava eksploatacija u nacionalnim razmerama. Istinski demokratska kontrola nad monetarnom politikom dovoljna je za ukidanje na dugu temeljene iznude.”
Taj esej duboko je kritičan prema nauci u njenoj ulozi guslara tuđih pesama koji uživa u samo-obmani.4 ‘ Climategate ‘ samo potvrđuje ono što bi trebalo biti očigledno svakom aktivnom naučniku: da je nauka – kada nije tek tableta za spavanje – istovetna mafiji.
Zaključak
Lažima nikad kraja.
Štao, uopšte, nije laž? Pogledajte samo nedavnu prevaru s virusom H1N1 – još jedan školski primer. Upravo je smešno dokle ta lakrdija seže: sada su u tren oka i na svakom pragu dostupni antiseptički gelovi; srednjoškolski učenici opijaju se alkoholom sadržanim u tim gelovima; virusni soj zastareva pre masovne proizvodnje unapred plaćene vakcine; delotvornost uopšte nije dokazana; dokazivanje delotvornosti nije obavezno; država daje jamstva korporativnim proizvođačima protiv sudskih tužbi od strane klijenata; osobe zadužene za sigurnost na univerzitetima uče studente kako da kašlju; i tako dalje.
Čisto ludilo. Je li neko uključio naš genetski usađen refleks stupidnosti svojstven razvijenim zemljama? Je li to deo marša prema fašizmu?8 Evo još jednog primera. Prosvetni radnici promovišu laž da mi učimo zato što nas neko nešto uči. Ovu laž obrazovnih krugova pobijaju radikalni prosvetari.9,10 Univerzitetski profesori osmišljavaju nastavne programe kao da studenti uče svaki ispredavani element, a istina je zapravo da studenti ne nauče predočeno im gradivo i da svako ionako nauči samo ono što nauči.
Čak i da skroz izmenimo redosled kojim se nastava održava, to ne bi imalo nikakve bitne razlike u količini naučenog gradiva. Odgovarajući pred profesorom, studenti pričaju nebuloze, a profesore nije briga.
Bitni su jedino poslušnost i indoktrincija, a jedina tražena veština je blefiranje. Studenti to znaju, a oni koji to ne znaju, ne znaju ono što znaju, ne poznajući ni sami sebe.8,9,10
Izaberite bilo koje stručno mišljenje ili vladajuću paradigmu: oni su deo prevare. Istinu ne možemo saznati jer istina je – surova.
O autoru:
Denis G. Rancourt, dr. med., bio je stalni predavač s punim radnim vremenom na Univerzitetu Ottawa u Kanadi. Osposobljavao se za fizičara i bavio se fizikom, geo-naukama i naukom o zaštiti okoline – oblastima u kojima ga je finansirala jedna nacionalna agencija, pa je zato i vodio međunarodno priznatu laboratoriju. U vodećim naučnim časopisima objavljeno je više od 100 članaka dr. Rancourt-a. On je osmislio kurseve o narodnom aktivizmu, tako da je otvoreno kritikovao univerzitetsku administraciju i branio studentska i palestinska prava. Zbog svojih disidentskih stavova 2009. godine je dobio otkaz od strane predsednika koje je odan pristalica izraelske politike (vidi academicfreedom.ca).
Monday, March 21, 2011
On the gargantuan lie of climate change science
Based on a public event organized by the geography student association at Universite du Quebec a Montreal (UQAM)