Svaka eksplozija supernove označava smrt jedne ogromne zvezde, ali supernova nije samo simbol nestanka, ona je i znak novog stvaranja, novog početka. Ove snažne eksplozije obogaćuju međuzvezdani prostor svim teškim elementima. Od tih novonastalih elemenata može se stvoriti neka nova generacija zvezda, a oko te zvezde mogu nastati planete, a na nekoj od tih planete može nastati neki oblik života koji će biti u stanju da se zapita: Da li je naša zvezda jedinstvena? Koja je njena sudbina? Kakve su druge zvezde i šta će sa njima biti u dalekoj budućnosti?
Ovako nešto desilo se pre oko pet milijardi godina, u jednom spiralnom kraku galaksije nazvane Mlečni put, u maglini koja je obavijala proto-Sunce. Vasiona je već bila 15 milijardi godina stara u vreme nastanka Sunca. Mnogo masivnih zvezda je već preživelo svoje živote i ostavilo deo svog pepela u Sunčevoj maglini i u njoj je bilo teških elemenata u izobilju. Tako dolazimo do saznanja da je svaki atom u našem telu, svaki atom koji dotičemo i udišemo, stvoren nekada davno, u dubokoj unutrašnjosti odavno zaboravljene zvezde. Mi smo doslovno napravljeni od zvezdanog praha.
K R A J
Kraj je pocetak, smrt je zivot, i kao ptic koji razbija jaje, unistavajuci sav njemu do tada poznati svet, da bi zapoceo novi zivot, tako i vasiona iznova umire i radja se, u neprekidnom ciklusu destrukcije i stvaranja.
P.S.
Ovo je moj prvi komentar od kada sam se registrovao, u to ime sam poeticniji nego inace 🙂